Tice su vodile razgovore

Tice su vodile razgovore
Zvezde mislile o bicu bica.
O,da bi negde postala i bila
Van svih gorchina krila
Ravnoteza otkrica
Od pola do pola:
Sve mora da pleshe do bola.

Moraju da su u stalnom plesu
U granice zemljotresu
U bivanja kriku
U sluchajnom liku...

Bar da smo u najvoljenijem obliku
A ne u sluchaja gruboj krljushti?...
Zar je to,zar to,jezik nemushti?...

Ali se sveste bica,u igri sveste
Kroz ognjene cheste
I znaju i pevaju:

O, o, sve
I tice i zvezde
Samo su pozar nad vodama
Shto vekove dirne
Shto gori ognjenim stubom
Nad stvarnoshcu grubom
I ne moze da zapali vode mirne...

O, o, posle sviju oblika
Mozda i nema nemushta jezika.

I ne postoji sveopshta draz
Ni sveopshta bdenja...

Sve: Samo laz
Zakasnelih pokolenja:
Poljubac koji daju prividjenja
- Prividjenja.

Stanislav Vinaver

Oh Nat, divan je ovaj Vinaver!


A evo nesto od Tina Ujevica sto
"umrije od ljepote"....




Pobratimstvo lica u svemiru

Ne boj se! Nisi sam! Ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, medjusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspredan, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav, i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svijema;
ja bezimeno ustrajem u braći.




Vasionac

Sto glasova iz stotine grla,
iz dubine stostruke mi svijesti,
grmi, kliče: još me nije strla
teška žalost zatajanih vijesti.

Sto pjesama iz sto mojih vrela,
iz dubine stostruke mi vode,
šiknu, viknu: Nije me raspela
zarobljena boginja slobode.

Kliče, vapi duša mnogim umom,
buni se u grudi srce šire.
Dokle hodam pogaženim humom,
uskrsnut ću Asir i Misire.

Struje misli kao vir zelenca.
Pomiče se moja mrtva snaga.
Sebe motrim usred svoga zdenca,
uspravljam se usred sarkofaga.

Uske su mi ove male zemlje.
Kratke su mi moje bijele ruke.
Gorke su mi ove suhe žemlje.
Ja bih mog'o, Svijetlo, u hajduke.

Kroz ocean neba ja sam ronac
i u mrežu lovim mliječne staze,
Mjesečić i Sunčić, Vasionac.
Mene pravo samo zvijezde paze.

Borci viču: konja! A mornari: jedra!
A ja, opet glasom pomorkinja vila,
žudim samo plavet, Vasiona Njedra,
i ja vičem: krila! - krila, krila!

,da,znao je Tino sve tajne lepote
a to znanje nositi nimalo lako nije
pa je vrelinu vatre shto mu u grudima gori
kao i Mika pokushao da vatrenom vodom zatomi
negde nazad na ovoj temi stavih Tinovu "Poslednju mudrost"
a sad se setih da pomenem josh jednog iz ekipe ludih dvadesetih,veka dvadesetog:

Nocne ulice
ili Shta je sve pesnik video i chuo


Nocne ulice,hodnici tamni,sanjalachki,
Isprekidani,ovde-onde,proreshetani
Radosnim eksplozijama ponekog svetlog prozora,
Hodnici setno veseli chija je tavanica
Jedna pruga zvezdanog neba,
Arkade s astronomskim svodom - pa i astroloshkim
Isharanim znacima zodijaka -
Kolika su mi nadahnuca,dragocena,opojna,
Priletala, hitro i cudljivo,
Iz vasheg ljubaznog mraka i razdraganog sjaja,
Kolika su mi nadahnuca i ganuca odletala
I ishchezavala,sumorno,medju vashim kulisama,
Vashim charobnim tamnim fasadama,
Po chijim se ukrasima
Moja dusha penjala,chesto u mesecharskom zanosu,
Ka nekim zvuchnim visinama !

To je bilo lepshe od svih ljubavi ove zemlje,
Jer zvezde - odjednom tako bliske - shiljale su mi poljupce
I, u razna doba,na raznim tachkama Evrope,
Susretali su me isti,inache,nedostizni snovi
I chudesno naprasna,duboka i mila secanja
Iskrsavala su,charobno,ozivljujuci,nastavljajuci
Vec odavno minule,potonule vizije
I avanture - na primer i avanturu moje mladosti uopshte -
Tako da sam sa slashcu gubio osecanje vremena
I, u pijanoj jasnoci i lako kao uz zvuk mandoline,
Korachao,preko ponora,od vrhunca do vrhunca
Jedne druge,ekstatichno zapete slikovite jave.

U Firenci,U Borgo San Jakopo - srednjevekovna,mrachna,
U luku povijena ulica sa visokim mrkim kucama -
Sreo sam,jednom,u letnjoj ponoci - zvezde
Padale su ko pijane od mirisa pokoshene trave -
Neke mladice s gitarama chiji je veseli poj
Rasplamteo u meni moju najsumorniju pesmu; -
U elektrichnoj mesechini Bulvar Sen Mishela
Proshla je kraj mene i povela me je sa sobom
Tajanstvena i bleshtava povorka svih pesnichkih mladosti
Ovoga i proshloga stoleca; -
Jedne jesenje noci,u Padovi,zalutao sam pod beskrajnim
Surim i niskim gotskim arkadama
I nashao sam se,odjednom,pred zdepastom mrachnom kulom Ecelina,
U chijoj se gustoj senci dvoje zaljubljenih grlilo,nemo,
Uz zvuke jedne chile arije od Paeziela
Koju je neko svirao,tako sanjalachki i usrdno,
U jednom svetlom crvenom salonu,na katu,preko puta; -
U Novome Sadu,u varoshi najdrazih srpskih uspomena,
U chijim se asfaltiranim,vodoravnim ulicama
Moze studirati istorija nashe knjizevnosti,
Trgla me je,jednom,iz takvog rodoljubivog razmishljanja
Neka tershtava i banalna gramofonska svirka,
Ali kada sam posle,kroz jedan visoki otvoren prozor,
Spazio jednog divnog,starinskog Svetog Djordja
I u zlatnom okviru sliku Svetozara Miletica,
Ja sam ponovo poleteo u najlepshe srpske Rajeve
I svechano skinuo sheshir pred drazesnom Uspenskom crkvom; -
U Veneciji,prodiruci kroz plamtece tesne tunele
Od beskrajno izredjanih zlatarnica,bazara,
Restorana,kolonijalnih,staklarskih i cvecarskih radnji,
Kroz jednu sharenu gungulu elegantnih stranaca,
Devojaka bez sheshira sa vatrenim ochima i vatrenim mindjushama,
U belo odevenih mornara zapanjenih pred bleshtavim
Sajdzijskim izlozima,naparfimisanih,raskoshnih dama
I varoshke sirotinje ispijene,mrke i zudne -
Probijajuci se sporo kroz utvarni plamen i haos,
Zaslepljivih sijalica,zazarenih ochiju,
Dijamanata,djerdana od cilibara,lotosa,
Tuberoza voshtanih,opojnih - rumenih kao korale
Dzinovskih morskih rakova,bleshtavih srebrnih riba
U vencima sveze salate - sedefastih pehara
I vaza,banana,grozdja,mirisnih malih dinja,
Zelenih smokava,drevnih porculanskih Harlekina
I Kolombina,lutaka,vezenih svilenih shalova -
I, stigavshi,najzad,na jedan prostrani i svezim mrakom
Obliveni pusti Kampo,osetio sam,naprasno,
Svu svoju golemu usamljenost usred noci,usred zivota -
Chija sam najcharobnija,najchudnija prividjenja
Ponekad,ipak,uhvatio i sa sobom poneo...

Nocne ulice ! raznolike,daleke,bezbrojne,utvarne -
Kada sam lutao po vama,moje ochi su bile aparat
Za kinematografsko snimanje,moja dusha jedan silan gramofon -
I tako sam uhvatio,kao kadifaste nocne leptire,
Vashe chari,vasha chudesa i vashe najtajnije treptaje
Koji sad zive samo josh u meni -
, ili mozda,mozda da ja
Zivim samo josh u njima i da je moja pesma
Samo vash daleki odjek i bledi bolecivi odbles
Koji ne izchezava,koji nece vishe da gasne - ?

Todor Manojlovic

O ludache divna pijanico
Kada razvalish svoja vrata i stanesh
igrati budalu pred gomilom
Kada za jednu noc istresesh kesu i
rugash se trezvenosti
Kada idesh chudnim putevima i
igrash se beskorisnim stvarima
Ne haj za sklad i pravo
Kada razvijesh svoja jedrila na buri
i kormilo se krha na dvoje
Onda cu te i ja pratiti druze i
pijan u ponor poci.

Stracio sam svoje dane i noci
u drushtvu trezvenih mudrih suseda
Mnogo znanja osedelo mi kosu,
mnogo bdenja pomutilo mi pogled
Godinama sam pobirchio medju stvarima
i gomilao parchad i tralje :
Smrvi ih igraj po njima
i zavitlaj sve u vetar.
Jer znam da je najvisha mudrost :
pijan u ponor otici.

Ostavi neka se izgube sve krivudave sumnje,
ostavi da izgubim putanju svoju bez nade
Pusti besnu buru neka me otkine
sa mojih lengera.
Svet je naseljen dostojnicima i radnicima,
korisnim i pametnim.
To su ljudi koji su lako prvi i
ljudi koji skromno idu za njima
Ostavi ih neka budu srecni a i neka
rade na srecu drugih,a mene ostavi da
budem lud i nekoristan.
Jer znam da je kraj svakog rada :
pijan u ponor otici.

Ovoga se chasa odrichem svih prava da
me ubrajaju u redove chestitih ljudi
Necu se vishe ponositi znanjem i
sudom svojim o dobru i zlu.
Razbicu sud secanja
prosucu poslednje kapi suza.
Okupacu se u peni rujnoga bisernog vina
i razvedriti svoj osmeh
I namerno cu razderati obrazinu
stalozenoga gradjanina.
I zavetovacu se sveto da cu bez
dostojanstva PIJAN U PONOR OTICI.

Rabindranat Tagore

HIMNE NOCI, 3

Jednom,kad sam lio gorke suze,kad mi se nada gubila rastvorena u bolu,i kad sam stajao usamljen na golom brezuljku,koji je oblichje moga zivota sakrivao u uzan,mrachan prostor, - usamljen kako josh nijedan usamljenik nije bio,gonjen neizrecivim strahom - bez snage,preobracen samo josh u misao o bedi; i kad sam se osvrtao za pomoc,ne moguci ni napred ni natrag,s beskrajnom cheznjom se hvatajuci zivota koji je bezao i gasio se: - iz plavih daljina - sa vrhunaca mojega starog blazenstva naidje pljusak sutona - i najednom se prekide veza rodjenja - okov svetlosti. Pobeze zemaljska divota i moja tuga sa njom - oteche seta u neki nov,nedokuchiv svet - ti si se spustila na mene,ti nocno ozdravljenje,nebesni snu - predeo se blago uzdizao; nad predelom je lebdeo moj razresheni,novorodjeni duh. Brezuljak se pretvorio u oblak prashine - kroz oblak sam video draganine preobrazene crte lica. U njezinim ochima pochivala je vechnost - uzeh je za ruke,i od suza se nachini blistava,nerazorljiva veza. Tisuce godina su promicale mimo nas u daljinu,poput oluja. Obisnut o njezin vrat,lio sam zanosne suze u pozdrav novome zivotu. - Bio je to prvi,jedini san - i tek od tada osecam vechitu,nepromenljivu veru u nebo noci i u njegovu svetlost,draganu.

Novalis

Malvinia Reynolds - Little Boxes


Little boxes on the hillside,
Little boxes made of ticky tacky,
Little boxes on the hillside,
Little boxes all the same.

There's a green one and a pink one
And a blue one and a yellow one,
And they're all made out of ticky tacky
And they all look just the same.

And the people in the houses
All went to the university,
Where they were put in boxes
And they came out all the same,
And there's doctors and lawyers,
And business executives,
And they're all made out of ticky tacky
And they all look just the same.

And they all play on the golf course
And drink their martinis dry,
And they all have pretty children
And the children go to school,
And the children go to summer camp
And then to the university,
Where they are put in boxes
And they come out all the same.

And the boys go into business
And marry and raise a family
In boxes made of ticky tacky
And they all look just the same.

There's a green one and a pink one
And a blue one and a yellow one,
And they're all made out of ticky tacky
And they all look just the same.


Evo mp3 tu: http://www.4shared.com/dir/6681262/9a88 ... aring.html


Edit:

Ha-ha-ha, tek sad kužim odakle je izronila ova pjesma - iz serije Trava!! Weeds!! Ha-ha

Povratak


Ko zna (ah niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
ili ne želim.


U moru života, što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi -
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.


Možda ćeš se jednom uveče pojavit
Prekrasna u plavom,
Ne sluteći, da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!


Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve, što slutnja šapne;
Kod večernjih lampa mi ćemo se kradom
Poglédat ko stranci,
Bez imalo svijesti, koliko nas vežu
Neki stari lanci.


No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono, što je bilo;
I radost, i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići -
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _
_ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _


Ko zna (ah, niko, niko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti - velim,
Ali ja ne znam, da li da je želim,
Ili ne želim.


DOBRIŠA CESARIĆ

Što bi žena
Žena je žena
Ma što kažu
Ona je žena i
Ima vaginu

Kako bi bilo da smo samo mi na svijetu
Bez žene
I njenoga tijela
Što bismo bili onda?

Kako bi smo kratili dane?
Kako bi lijegali u postelju u predvečerje?
Kako bismo se smijali?
Radovali jutarnjim radostima?

Ali ona nije htjela
Da prizna
Da joj je bilo bitno
Što joj kažu doma

Nosila je kratke suknje,
Ta žena,
Ta prostitutka,
Ta luda žena.

Žena je žena

Što bi žena tada, bez muškarca?
---------------------------------------
*****************************
---------------------------------------
Erika i njena perika

Imala je periku
Ali nije htjela priznati
Da joj je to perika.
Zvali su je erika

Međutim njeno ime
Pravo
Kao da odletješe
U nepovrat, prošlost

Na porođenju
Davne šezdesetišeste
Pred popom rekoše staratelji
Neka se zove Klita

To ime je godinama mučilo
Vragove zazvalo
I na kraju se odazvalo
Kad joj je od muke kosa otpala

Kupila je periku
Što u folkloru odbaciše
Stavila je na glavu i rekla
Ja se sada zovem Erika.

----------------------------
******+++++++++++
----------------------------------
(nešto kao haiku, oslobođena prenesenog značenja )

Sirova kožica od pileta


Smrdi.
Sirove kožice
Sa piletovih nogu
Svježe oguljene

Izašle iz lonca vrućeg,
još na njima se perje razaznaje
vruće su…
puši im se iz dlačica





Priča o zaklanoj svinji ||''' ° ° ° ° ˘('oo')˘

Bila sam malena po rođenju,ali mala sam veliku njušku, velika uha i velike cice. Mama mi je podarila ime Hada. Ime je već na početku mog života označavalo moj kraj. Pretpostavljate, bila sam ubijena za mesne proizvode mesnice dr. Turko.

Kao malena živjela sam u ''plavome kocu'', tako se zvao tor u kojem sam živjela sa svojom majkom i ocem, koji su kao i ja, tada još bili na Zemlji. Svaki dan bismo se igrali roktanja i traženja ostataka hrane u plastu sijena. Uglavnom, veselili smo se, raspravljali o najfinijoj hrani, o tome tko od nas najduže spava, koja svinja iza pregrada je najljepša, koja ima prevelike a koja premale dojke, koja najviše jede a koja je najpametnija. Dani su prolazili, a mi smo živjeli u idili o kakvoj svaka prasica u divljini može sanjati u svojoj prljavoj jazbini. Mi smo imali krov nad glavom, posudu sa 3 odjeljka za hranu od kojih je svaka bila preko vrha puna raznoraznim žirovima, smjesama i nekom crvenom stvari, nepoznatom ali ukusnom.

Jednog dana u svitanje odveli su prijateljicu iz susjednog odjeljka. Mislila je da ide na neko bolje mjesto, a u to smo bili uvjereni i mi koji smo ostali u ''plavome kocu''. Mislila je da je vode na parenje sa alfa mužjakom iz susjednog sela, mislila je da počinje njezino vrijeme. Uvjereni u to, bili smo sretni radi nje pa smo jednu gredu u toru nazvali po njoj. To je bila neka vrsta ikone kojoj smo se i sami klanjali misleći da će i za nas doći još bolji svijet.

Vrijeme je brzo prolazilo, odnosno prošlo je 66 dana od prijateljičinog odlaska kada su došli po moga oca. Drugi dan su mi odveli i majku. Svi su bili veseli, ali ja sam znala da nešto nije u redu. To što nam svima slijedi nikako ne može biti bolji svijet, premda se svatko od nas slobodno predaje bez razmišljanja. Tko zna što se dešava vani, ako nas doista izvode van radi parenja, zašto mi roditelje nisu izveli u isto vrijeme? Moje roditelje žele rastaviti, oskvrnuti našu svetu zajednicu! Iskorištavaju nas bespomoćna bića, koja nemamo ruke da se branimo, koja nemamo noge da bježimo niti krila da letimo. Prijatelje u kocu sam uvjeravala u istinitost svojih zaključaka, ali nisu mi vjerovali. Kao da nisu vidjeli šumu gledajući ljepotu duginih boja koja je polako, sa nestankom kiše, blijedjela. Od ljutnje sam sažvakano sijeno pljunula u gredu koja je svima obećavala spasenje. Svi su me poprijeko gledali i poželjeli me rastrgati svojim prljavim papcima, ali nisu mogli jer sam bila odijeljena pregradama. Čak su me nazvali heretikom, neprijateljem, prljavom svinjom koja nije zaslužila život, govnom, žlundrom, stalno su povikivali: ideš nam na jetra!!!..ali, to nije bilo daleko od istine.

Nakon te bolne spoznaje o okrutnom svijetu izvan koca, došao je još bolniji trenutak. Trenutak mog posljednjeg dana na Zemlji. Šestero ljudi u bijelim odjelima me odvelo na livadu. Zrak je još uvijek mirisao na moju prijateljicu, oca i majku. Miris je bio pomiješan sa dimom i dolazio je iz obližnjeg tavana. Prvo što sam ugledala je bio pištolj, a druga stvar koju sam ugledala bila je moja Smrt. Sabrala sam se i pomislila: možda je pucanj pištolja spasenje a ne smrt, spoznaja a ne mrak. Objesili su me za noge, papci samo što mi se nisu odvojili od mesa, uha su mi klatarila o pod, a njuška mi je postala vlažna… od krvi, od napetosti, boli i pritiska. Iza ugla došao je sedmi čovjek odjeven u crno, čula sam da ga zovu 'dr. Turko', u ruku je primio pištolj i krenuo prema meni. Krv mi je kolala tijelom, srce je pumpalo, ali sada ne s desna prema lijevom, nego sa lijeva prema desno. Zubi su mi škrgutali, a glas postao nijem. Stigao je čas. Prislonio je pištolj na moje grudi svom snagom koju je posjedovao, spremao se opaliti…Čula sam prasak, a potom je počela svirati Oda Radosti pomiješana sa glasovima koja su povikivala: Hada, Hada, Hada… Odjednom sam ugledala 3 prekrasne svjetlosti, 3 lika koja su mi postajala sve poznatija. To su bili moj otac, majka i prijateljica. Da se uvjerim da je to istina, okrenula sam se uokolo i ispod sebe vidjela svoje mrtvo tijelo i sline pomiješane sa glađu besramnika koji su me usmrtili.

Nakon nekog vremena sam pogledala što se dalje dešava sa mojim tijelom. Jedan dio je postao salama, drugi je postao blagdanska šunka, moje iznutrice su postale delicija krvožednih ljudi, krv se umiješala u krvavice, a neki moji dijelovi su jednostavno bili bačeni. Moja jetra je bila pomiješana sa jetrom mojih roditelja i prijatelja i od toga je bila napravljena jetrena pašteta. Moja prsa koja su se nekad u igri borila sa prsima moga oca završila su u salami sa likom mickey mousea namijenjenoj djeci. Uši i papci koji su obješeni patili pod mojim teretom završili su popapreni u mojoj vlastitoj želatini…

Ali, sada mi to više nije bilo važno. Ugledala sam svijetlo, spoznaju i svoju Obitelj. I životinje imaju dušu i idu u ''Raj''.

---------------------------
*******************
----------------------------
Nadam se da će vam se dati čitati moju poeziju i prozu. Hvala na čitanju.

ovu Brankovu pesmu sam vec stavio ovde na kutku ali evo nek' je ima i u govornom obliku,
a govori,ko drugi nego Rade
http://www.youtube.com/watch?v=K0N-iJgsPCM&feature=related

Eto, da napišem nešto što sam malo prije napisala u tramvaju:

Prošlost

Prošlost zove me,
prošlost ne dade te
Kako li si sad
piješ li procijeđene višnje sok?

Molim te na
koljenima sam
Tkivo ti se kovrča
tko ti krade san?

Jesi li živ
da li momenti ti se spajaju
Oh ne znaš Ti
da krašuljci se peku

Molitva sad je gusta
cijedim je kroz cjediljku,
Rupice su sitne
ljubav popila sam

Nisam ti rekla
da jedini si ti
Tvoje crne kose
također sitne su

''Petsto pet bez crte''
zvali su te
A ja sam te zvala
SOTONA

...i Lux Ferior,
iako to nije isto...
= ±

*****************

I još jedna od prije:

Snabdjevanje nad nećaštvom

Ti!
Šta svojim podugim kosama
šta u koafiru umnožiše se
bdiješ nad nećaštvom
neminovnim, što nevinim.

Usnuše nejače,
što nedonošće nevina nazivaše
-Ta nevina razmišlja o bludi
razvratnog šarlatana sa
dvije čudi

**********************

The Sun and the Heart


Sun, thou bearer of rays,
Thy light's power over matter
Magics life out of the earth's
Limitless rich depths.

Heart, thou bearer of soul,
Thy light's power over spirit
Magics life out of the human being's
Limitless deep inwardness.

If I gaze upon the Sun
Her light speaks to me in radiance
Of the Spirit, filled with grace,
Wielding through the beings of worlds.

If I feel within my heart
The Spirit speaks its own true word
About the human being, loved by him
Through all time and eternity.

Looking upwards, I can see
In the Sun's bright disc
The mighty heart of worlds.

Looking inwards, I can feel
In the heart's warm beat
The human Sun ensouled.

Rudolf Steiner

Vidjeti svijet u zrncu pijeska
I nebesa u divljem cvijetu
Držati Beskraj na dlanu ruke
I vječnost u jednom satu.

William Blake

When a superior man hears of the Way,
he immediately begins to embody it.
When an average man hears of the Way,
he half believes it, half doubts it.
When a foolish man hears of the Way,
he laughs out loud.
If he didn't laugh,
it wouldn't be the Way.

The path into the light seems dark,
the path forward seems to go back,
the direct path seems long,
true power seems weak,
true purity seems tarnished,
true steadfastness seems changeable,
true clarity seems obscure,
the greatest are seems unsophisticated,
the? greatest love seems indifferent,
the greatest wisdom seems childish.

The Way is nowhere to be found.
Yet it nourishes and completes all things.

-Lao Tse

Hajdemo sada za zbilja
Da li ili možemo li spoznati što se dešava izvan naše percepcije vida koje ograničava oko
koje također nije istinito?

Možemo li se usuditi prići blizu tajnama mračnih hodnika,
bez svijetla, bez niti vodilje,
bez malenih kravljih vimena koje vise sa stropa dajući nam mlijeko?

Pa tko bi to znao reći osim nas samih,
dok objedujemo blagodati svinjskih nožica
što su se narezane kuhale u loncu u kojem se
prije nelinearnih pola sata kuhalo uho
od te iste svinje?!?!?



+ + + + + + tamna_shuma

Nevoljena

Nitko te ne voli
Sama si
Čekaj i još čekaj
Čekaj još i još

Ružna si
Imaš *****
Papak si
I jadna si turbo

Prokleli su te na rođenju
Cjepivom pogodili su ti venu
Dobila si šamar
Nevidljivi broj 6 istetoviran na ćelu

Guzicu su ti udebljali
Dali su ti povoda za kraj
Nisi se svejedno dala
Gotovo je sad

Sada živi
Dok ne umreš
I dok netko sa tobom ne podijeli ljubav
I ne udjeli ti micu macu

Jadna si i priznaj si to
Nemaš kontrole nad sobom
Otvori već jednom crni paket
Jer ti nisi za ovaj svijet

Ne znaš se nositi sa službenicima
Koji po zakonu žive
Oni nemaju glavu
Oni nemaju ni ime

Ljudi su debeli i ružni
I ja sam njihov fan
Namaži si lice kremom za sunčanje
Preko nje zalijepi celofan

Svijet propada
Propadaš i ti
Propadam i ja
Ali sama jer me nitko ne voli


--------------------------------------- tamna_shuma autorska prava su moja vlastita

ajd priznaj, jel nosiš ti majice na prugice i šare

ne, samo nosim čipkaste crne. zašto pitaš?

a koji slasher u džepu, mislim, nešto što bih ja koristio da mi dlake na bradi rastu

e sad sam se totalno izgubila, više ne znam o čem pričaš.

aludirao sam na to da nisi možda pripadnik emo supkulture zbog...hmm... zanimljivih pjesmica , ali iz šale naravno, ne iz neke zajedljivosti (ILI MOŽDA )