Bog je sve, Tao je put. Kako itko može opisati sve? Znanje je put ka neznanju. U neznanju je sve moguće i sve jest. Znanje uvijek ograničava sve.
Kako bog ili sve, može biti odvojen od sebe ili svega što on jest? Naime, odvojenost od boga i sve takve ideje odvojenosti ovoga ili onoga su samo posljedica Zavjere koja je konstruirala našu civilizaciju i naše zablude. Jer, ako smo mi i bog jedno te isto, onda su svi tumači boga nepotrebni. Svatko ponaosob može spoznati da je on oduvijek i zauvijek sve i da ništa nije razdvojeno, samo je prividno razdvojeno da bi se moglo nešto u odnosu na nešto manifestirati.
Bog je od sebe stvorio stvarnost da bi se mogao iskusiti. Mi i sve što postoji, samo smo njegovi stvoreni pipci pomoću kojih sebe vidi. Stvarnost je božje ogledalo. Ako nema stvarnosti, bog je potpun, savršen, samodovoljan, neizreciv. E pa bog je htio sebe vidjeti pa je kreirao stvarnost. To je simbolički izraženo zmijom koja jede svoj vlastiti rep. Ili, vidio sam jednu ilustraciju gdje je umjesto zmijine glave oko koje gleda svoj rep.
Pokušavam zapravo cijelo vrijeme reći da nas izučavanje bilo koje filozofije ili tradicije neće nigdje odvesti. Treba ih proučavati SVE i onda uspoređivati. Ako u to proučavanje ubacite znanost i religije, počne vam svitati. Najedamput počnete uočavati poveznice i rupe koje imaju i one nama najneshvatljivije ideje. Sve vam postane prozirno, lako razumljivo i niste više u stanju ne vidjeti i ne razumjeti. Vrrrrlo zabavno stanje.
Temeljna pogreška svih koji su na bilo kojem “putu” je kad ne pokušavaju povezati Tao ili bilo koje drugo tumačenje stvarnosti sa jutarnjom kavom ili odlaskom u kino ili razlogom zašto cipele žuljaju. Kad sve to povežemo, najedamput sve postane jasno i apsolutno neprepričljivo. Veliki majstori duha koji su spoznali, trudili su se to neprepričljivo prepričati i mnogi nisu ni shvaćali da je to nemoguće. Ali kad spoznaš, sve postane tako banalno i zapanjiš se kako to nisi prije vidio i kako tako jako malo ljudi to vidi. Ona beskrajna raznolikost, ljepota i neopisivost pojavnog i nepojavnog postane lako razumljiva, predvidljiva, produkt banalnih pravila. Time se ništa ne gubi na doživljaju. Dapače, doživljaj je neizmjerno širok i velik i na kraju ti ostane isključivo jedan osjećaj: neizmjerno divljenje.
P.S. Nisam ljubitelj mistifikacija. Mistifikacije, manje ili više uvijene, ugrađene upsu u sve naše znanje. Sve što ne razumijemo, dežurni “mudraci” svih fela mistificiraju da bi ukazali na svoju “veličinu” i “mudrost” pod izlikom da nam otkrivaju “istinu”. Mistifikacije i ideju da mi ne možemo spoznati jer smo slaboumni i nismo dostojni, šire oni kojima je ego velik barem kao kuća. A ego je mehanizam “obrane i zaštite” koji postane nepotreban kad se riješimo mistifikacija. Ego je ključni mehanizam za sužavanje svijesti. Svi koji su uvjereni da su na “putu”, nisu na putu. Na putu su oni koji putuju i ne bave se kategoriziranjem i opisivanjem ”puta”. Ego uvijek čuči u svima nama i neuništiv je. Najviše što možemo je da ga učinimo nepotrebnim i ništa više.
Sent from my iPad using Tapatalk