Citat:
Nisam nasla temu, a mislim da zasluzuje neko mesto. Provlaci se kroz mnoge te, ali je nema u vidu razmene misljenja konkretno o tome-intuiciji. Kako donosite svoje odluke, da li se rukovodite intuicijom, da li vas je nekada prevarila i da li ste sigurni da je bas intuicija bila u pitanju.
Ja sam, recimo, primetila, kada se prisetim nekih dogadjaja, da je moja "intuicija" uglavnom bila potaknuta necijim misljenjem ili tudjim vidjenjem odredjene situacije. Jedino kad je bila u pitanju moja bolesna majka, imala sam taj pravi osecaj da nesto nije u redu. I da, uglavnom se taj osecaj javlja kad ce se nesto lose dogoditi i to neposredno pred dogadjaj. Skoro nikad za nesto u daljoj buducnosti ka cemu se krecemo i skoro nikad za neki lep i radostan dogadjaj.
Zgodno što si "intuiciju" stavila tu pod navodnike. Jer ovako kako je opisano, to niti nije intuicija. Nazvalo bi se to nekakvim psihizmom, poput primljene nečije misli, osjećaja... da ne kažemo: telepatska ili empatička osjetljivost ili već tako nekako.
Intuicija bi prije bila neka vrsta vodstva u životu čiji dolazak ne možeš pripisati psihizmu (našim međusobnim
iščitavanjima, suosjećajima, dojmovima jedni drugih, bliskih ljudi (ili čak neznanog stranca s drugog kraja svijeta) - nekoj vrsti (pod)svijesti koju svi ljudi dijele zajedno ili u kojoj sudjeluju u većoj ili manjoj mjeri) u bilo kojem obliku. Čak niti
iščitavanju samih sebe na sličan način, onoga što nazivaju podsvijest, aurička titranja... Tako i slutnje ili zloslutnje ne spadaju pod intuiciju, već ono što engleski se zove "gut-feeling", mi bi rekli - imati nos za nešto, njušiti da li nešto štima ili ne štima, a to bi moglo opet biti negdje između instinkata i psihizma. I psihizmi su tako zapravo instinkti na višoj razini, recimo onoj međuljudskoj, grupnoj, društvenoj...
Intuicija pak je nešto posve drugo i drukčije. Kad dobiješ neku intuiciju, ona dođe sama kao od sebe to je kao predosjećaj, slijeda zbivanja koji (kao sinkronicitetno, kroz nizove tzv. koincidencija, čak posve naizgled nevezanih susreta, manjih ili većih promjena) dovede do pozitivnog razrješenja. To je primijenjena intuicija. A ono što samo intuiranje nosi je nešto poput predokusa razriješene situacije. Istina je da nekad psihizam može usmjeriti čovjeka u pravom smjeru odakle dolazi intuicija (ali isto tako može i u posve suprotnom), jer ona je kao nit koja spaja tebe sada sa tobom u nekom drugom (budućem) momentu u intuiranoj situaciji na intuirani način.
Uglavnom se u metafizičkim krugovima intuicija, pak, povezuje s (nadintelektualnim) čistim uvidima koji nemaju ili imaju malo veze s nečijim konkretnim životom ili životnim situacijama. To nije daleko od istine, ali što je intuirano mora biti pounutarnjeno da bi se vidjela primjena toga unutar konkretnih okolnosti i svakodnevice. Nekima je čak "svetogrđe" takva primjena, ali fakat intuicija (intuirani uvid) ima i nosi sa sobom živodajnu moć da se izrazi na neki sebi svojstven način u nekoj konkretnoj situaciji u životu onoga koji ga prima. Nekad dovede čovjeka u situaciju npr. da napusti posao, raskine vezu - onda se stvar naizgled zakomplicira i čovjek izgubi kontakt s uvidom (zbog raznoraznih psihizama od kojih se nije uspio (ili nije znao) odmaknuti, distancirati njihov utjecaj na njega, tj. zadržati se na intuiranom) i čini mu se da mu život kreće vrtoglavo nizbrdo.
Ali onog momenta kad se vrati na primljeni, intuirani, (viši) uvid - ostvari ponovni kontakt s intuicijom, s njenim neposrednim doživljavanjem na isti način kako je bilo i prvi put stvari se same od sebe izvanjski počnu usklađivati s uviđenim.
Što htjedoh reći je tek da psihizmi i intuicija nisu jedno te isto. A većina stvari koje si opisala (i što najčešće svi doživljavamo) spada pod neku vrstu psihizma. Je, fakat u govornom jeziku većine nas riječ psihizam ni ne postoji, već svi govore "intuicija", ali tu istu intuiciju onda polusvjesno ili nesvjesno strpaju u nešto "paranormalno" i time zapravo jasno kažu da je u pitanju psihizam (koji pojam ne poznaju), a kad hoće reći o intuiciji onda opet kažu nadahnuće s neba, viša sila se uplela, čudo se desilo i nešto me maknulo u stranu taman u pravi čas da me kamion ne udari. Najčešće se to tako manifestira (možda kao ostaci neverbalno intuiranog još u djetinjstvu), ali fakat je najljepše kad prvo dođe kao uvid kojeg čovjek ostane svjestan i koji ostane dio njega cijeli život jer se u svakom od njih krije jedna duboka unutarnja snaga i životnost koji najčešće izbiju na površinu u kriznim situacijama bilo vlastitim bilo bližnjih (ljudi u tvom životu).
Na neki način to što se negdje naziva intuicija, negdje drugdje se naziva besprijekorna namjera
(na već neki od načina njenog dolaska).
Eto... toliko od mene. Pozdrav svima koliko vas ima!