Nisam nigdje našao sličnu temu, i ne znam gdje drugdje bih je otvorio pa ću ovdje. Potrudio sam se i pretraživati po internetu ne bih li negdje našao nešto o tome, i čudi me da ne mogu naći. Volio bih kada bi me netko uputio na neke linkove gdje se objašnjava ta problematika. Zanima me duhovan pogled, i objašnjenje problema.
A u čemu je problem?
Napraviti ću kratak uvod da vidite o čemu se radi. Od malih nogu sam jako volio životinje, danas gledam mnogu djecu kako ih ne doživljavaju na taj način, ali ja sam kućne ljudimce jako volio, brinuo o njima, igrao se sa njima, i najviše ih volio maziti. Tada to nisam shvaćao, ali na taj način sam od psa čuvara koje je moj otac htio ja uvijek napravio maze, i otac bi ih se brzo riješavao, znali smo promijeniti i 5-6 pasa godišnje. Bio sam jako tužan zbog toga. Uglavnom, smatram sebe velikim ljubiteljem životinja.
Tu sada nastaje problem, a problem je u tome da ne vidim ništa zajedničko sa onim deklariranim i službeno priznatim ljubiteljima životinja. Štoviše, kada god bih negdje uključio se u raspravu na forumima koje vode "prijatelji životinja", i gdje oni vode glavnu riječ, ja bih uvijek bio uljez, imamo potpun drugačija razmišljanja i velike napade u uvrede pretrpim od njih. Oni mene ne doživljavaju kao prijatelja životinja. To me je ponukalo da razmišljam o čemu se tu radi. Zašto ja imam dojam da su oni osobe na vrlo niskome stupnju svijesti, i kao da uopće ne mogu ni pročitati ono što napišem, a kamo li shvatiti. Uvijek kada nešto napišem, imam dojam da su oni pročitali nešto sasvim drugo jer me napadaju radi stvari koje niti sam rekao niti mislim tako. Stalno neka pamet izvire iz njih, treba ovako, treba onako, a ja sam okvalificiran kao budala jer recimo ne želim sterilizirati svoju kuju, hranim ju sirovim mesom i kostima, protiv sam cijepljenja pasa, smatram da je psu ljepše i bolje vani na otvorenom nego u kući i tako dalje. Iako, moj pas je sa mnom u kući jer ja nism spreman živjeti sa njime vani na dvorištu, pa smo većinom ipak unutra, jer ona tako želi a meni to nije problem. Ipak, radi nje, ali i radi sebe, ne grijem kuću u ovim danima, tako da mi temperatura u kući najčešće bude između 8 i 15 stupnjeva, trudim se da bude oko 12 stupnjeva pri čemu se ja osobno vrlo ugodno osjećam. Osim toga, ako nije ispod nule vani, često spavamo na balkonu, dakle i zimi.
Stvarno mislim da nešto ne štima sa tom grupom ljudi iz naslova, iako sama ideje djeluje jako pozitivno, pomoći životinjama. Ali ljudi od njih sa kojima sam došao u kontakt, su gotovo svi odreda bili toliko žestoko napadački nastrojeni, toliko puni sebe, činilo mi se da su toliko plitki i ne razumiji ništa osim onoga što oni tvrde, bez spremnosti za kompromise, samo čista negativa. U čemu je njihov problem, ili je problem u meni? To me zanima.
Ima li netko da je opisivao taj problem o kojemu sam govorio? Volio bih pročitati o toj tematiki a volio bih čuti i vaša iskustva i razmišljanja o tome. Sada moram ići, ali nastaviti ću kasnije.LP

Primjetio sam da je u tome krugu ljudi vrlo važno slagati se sa njima, jer ne pokazuju toleranciju za drugačije mišljenje, i znaju dosta agresivno nastupati prema ljudima koji se ne slažu sa njima. Tolika "ljubav prema psima, a toliko mržnje prema ljudima. Da li je uopće moguća ljubav prema psima ako ne postoji ljubav prema ljudima? Uvjeren sam da nije.
Postoji uzrečica, "Tko ne voli životinje, ne voli ni ljude." Ona matematičkom preciznošću govori kako je nemoguće voljeti životinje ukoliko ne volimo ljude. Često tu uzrečicu koriste i ljubitelji životinja, interpretirajući je na pogrešan nači, da je preduvijet za ljubav prema ljudima, ljubav prema životinjama. No ako tu poslovicu, pretvorimo u matematičku jednadžbu, shvatiti ćemo da je preduvijet da moramo voljeti ljude, kako bismo voljeli životinje. Ali bez obzira na tu izreku, mislim da je njihova ljubav prema životinjama samo manifestacija otuđenja i zlobe. Smatram da su to sve odreda vrlo negativne osobe, pune mržnje, srdžbe, i ponajviše egoizma, koje svoju prirođenu potrebu za ljubavi, a koja je u svakome čovjeku, upražnjavaju na taj neprirodan način. Velika je razlika između onoga koji je podigao razinu svoje svijesti, koji voli sebe, pa zatm i sve ljude, pa sva živa bića, i Zemlju, te između onoga koji voli samo životinje a sve drugo mrzi. Naravno, postoji i kod njih ljubav prema ljudima, ali samo prema onima koji im idu uz dlaku, te samim time nema riječi o pravoj ljubavi kada je ta ljubav uvjetovana time da se netko ponaša onako kako to oni žele.
To je nekakvo moje mišljenje, ali stvarno bi me zanimalo mišljenje nekoga tko je možda dublje i iz šire perspektive objasnio o kakvima se osobama radi koje se toliko grčevito bore za dobrobit životinja, čineći im zapravo medvjeđu uslugu i nešto najgore što se može napraviti. O kakvim se to osobama radi koje misle da mogu kastrirati pse i da je to najbolje riješenje, kao da je priroda pogriješila što nije psima dala da imaju potomstvo recimo poput slonova. Kakvi su to prijatelji i ljubitelji životinja koji zagovaraju da se samo "čistokrvni" psi smiju pariti? Osobno, smatram da su stvari baš suprotne, psima najviše zla donosi čistokrvnost. Ali, nije ni bitno, jesam li ja u pravu ili netko drugi, mene uopće ni najmanje ne smeta tko pari svoga psa sa kime, sa čime ga hrani, da li ga drži na lancu, u boksu, dvorištu u kući ili pas slobodno šeta mjestom. No brine me i nije mi jasno, kako me ti takozvani ljubitelji životinja razapinju na križ ako ne radim sa svojim psom onako kako to oni zacrtavaju, iako sa svojim psom smatram da radim na najbolji mogući način, daleko bolji od njihovih načina. Pa se osjećam čudno. Smatram da znam puno više od njih o svemu, tako i o psima, jer moje znanje nije usko ograničeno već široko i sveobuhvatno, pa iako nemam potrebe objašnjavati njima kako rade obične gluposti, doživim da oni napadnu mene da to radim. Kako ih nije stid? Kako ne vide, i zašto ne vide stvarnost? Kako je moguće da bi bili spremni u zatvor strpati čovjeka koji psa drži na lancu, a istom bi nakon toga pobjedu proslavili jedući ispečeno truplo svinje zaklane po njihovoj narudžbi?
Eto, ta pitanja me trenutno muče, i zanimaju me odgovori iz neke više perspektive. Hvala.

Tu se lijepo vidi fraktalna priroda stvarnosti, sve one teme o manipulaciji ljudskih bića se prenose na manipulacije života koji je nama na raspolaganju za manipulacije, nešto iz "ljubavi" i održavanja "čistih krvnih linija" i većina manipulacija u službi prehrane i ekonomije.
Pseudo-moralizam i intelektualni primitivizam u službi laganja samog sebe radi mira u glavi. I ne krivim tu nikoga, samo eto... zatečeno stanje iz kojeg se možda i ne može van.

I mene jako zanima ova tematika.
Takodje, oduvek osecam povezanost sa zivotinjama. Kao klinka sam stvarno brinula o mojim ljubimcima, nikada mi nisu "dosadili", i imam ih ceo zivot i to razne, brinula sam o njima i u bolestima. Uvek sam ih smatrala zivim bicima koja kao i mi imaju dusu.
Kao mala sam odlucila da necu jesti zivotinje kada ja to budem mogla da sprovedem- i tako je i dan danas.
Mislim da se na nasim prostorima aktivisti za zastitu zivotinja time bave samo da pokazu da i ovde to postoji kao organizacija, i tu se zavrsava svaki dublji smisao.
Najgore je kada se susretnes sa ljudima koji ti sipaju knjiske fraze, a ti imas neko licno dublje iskustvo. Naravno da je tada nemoguce smisleno komunicirati ili ocekivati kompromis. Jer- ako ti i razmislis o njihovoj frazi- oni o tvom iskustvu tesko da hoce.
Tesko ces sresti ljude
.
..ja upravo to osecam, i malo ko me zbog toga razume. Kao da jedno mora iskljuciti drugo...a zasto ne bi moglo biti bas kao u ovome sto si rekao? Kao da se insistira na iskljucivosti. Svaka vrsta ljubavi je jos jedna kockica u tvom mozaiku koji te cini, i zasto bi jednu kockicu bacio da bi stavio na njeno mesto drugu -zasto ne bi cinile siroku sliku zajedno?

Prije dvije godine, kada su se konačno stvorili uvijeti da mogu imati svog vlastitog kućnog ljubimca i posvetiti mu potrebno vrijeme, odlučio sam biti plemenit i pomoći nekoj jadnoj životinjici koja je završila u skloništu za životinje. Prije toga sam temeljito pripremio teren, proučavajući na kritički način raznu literaturu, čitajući sve o psima što je bilo dostupno. Nekako od toga svega što sam čitao, kreirao sam svoj stav i svoje mišljenje, ali najviše sam ga kreirao na osnovu vlastitog prijašnjeg iskustva sa psima i na osnovu zdrave logike. Uglavnom, odlučio sam nekako prepustiti intuiciji da me dovede do psa, i u tisućama oglasa jedan mali mi je zapeo za oko na prvi pogled. Neki mješanac, ništa posebno, i čudno mi je bilo zašto baš on, ali nešto me jako vuklo. Tada sam vidio da se zove isto koji je i moj nadimak, a kada sam zvao na telefon osobe koja je dala oglas ispostavilo se da je samo 10 kilometara udaljen od mene. Mislio sam, božanska providnost. No nakon kraćeg razgovora stvari su se počele komplicirati. Jednostavno, derište koje je tog psa bez ikakvog prava poklanjalo, odlučilo je da ja nisam normalna osoba, da sam poremećen i da ga meni neće dati. Kasnije sam još mjesecima tužno gledao kako je oglas još uvijek aktivan. Pretpostavljam da je dočekao uspavljivanje u međuvremenu. Pokušao sam razgovarati i sa drugima ljudima, no svi su oni imali iste stavove, kao prekopirane. A ja sam bio ljut na njih kako rade zlo i štetu životinjama.
Prvo: Djevojka se šetala sa svojim psom i jedno malo štene im se pridružilo. Ona ga je odvela lijepo kući i odlučila dati oglas. Ne shvaća da je možda nekome djetetu odvela ljubimca. Uzela si je za pravo, da ako je štene došlo na ulicu, da ne zaslužuje ići nazad vlasnicima jer na ulici ga je netko mogao pogaziti.
Drugo: Traži se potpisivanje ugovora o udomljavanju, kojime između ostaloga, štene mora biti kastrirano, oni plaćaju. Te imaju pravo dolaziti u kontrole da utvrde uvjete i uzeti psa ako ga vide u boksu ili na lancu. da nema vode ili nešto drugo. Mislim, sve je to u redu, no sa pozicije osobe koja želi pomoći i spasiti nekog šteneta i osigurati mu lijep život, kada pred tebe stave hrpu papira i propisa da moraš ovo ili ono raditi, osjećate se jako jadno. Pa naravno i da bi mi bilo drago da nekad dođu i posjete štene, iz ljubavi, ali kada se to tako predoči, stavi na papir, nekako nije u redu. Javlja se inat, što oni imaju meni dolaziti na moj posjed i prosuđivati me.
Treće: Najviše ju je zaboljelo kada sam joj rekao da bi možda i nju trebalo sterilizirati.

I tako sam ostao bez prilike da udomim nekog psa. Na kraju sam kupio, peseka, puno je lakše i bezbolnije nego pokušati udomiti jednoga.

Zato me iznenadilo kada sam pitao jednoga čovjeka koji mi je ubio psa, na koji ju je način ubio, kada mi je odgovorio da on nikada ne bi ubio psa jer on voli životinje i ova dva psa koje ima su udomljeni preko udruge. Provjerio sam u udruzi, i zaista, on je uspio udomiti dva psa. Drži ih oba zajedno u boksu od 2x1 metar, jednoga nikada ne pušta, a drugoga pusti samo u rijetkim prilikama na lanac. Nikada nisu slobodno šetali. Agresivni su i znaju se i međusobno pokačiti. Jedina uloga im je da laju na svako biće koje dođe u krug od 100 metara od njihove kuće. A čovjek, vlasnik, je najniži oblik ljudske vrste koji postoji. Ne zna što je istina. Slikoviti rečeno, vjerojatno bi se samozapalio kada bi barem jednom u životu rekao istinu ili pomislio nešto dobro. Ali on naravno zna što treba reći onima u udruzi. Znam i ja. Samo kod mene je uvijek nagon za govorenjem istine jači. Odavno sam shvatio da ne mogu biti taktičan i promišljen. Ili neću reći ništa, ili ću reći ono što mislim.

Trenutno imam opet poteškoće jer želim udomiti jedno štene koje je netko ostavio pred mojim vratima, pa se je tema aktualizirala. Opet problemi, u udruzi kažu, prvo komunalnog redara da zovem, onda on kao zove veterinara, onda veterinar stavi psa u karantenu mjesec dana, onda pas ide u sklonište. Mo'š mislit. A kada sam dao oglas da ga dajem bilo tkome tko ga želi, napali me ljubitelj sa svih strana. Ja jednostavno smatram da sve što moram znati o osobi koja će ga uzeti je to da ga želi, i ne postavljam druge uvijete. I to im je sada rak rana. Ne kužim sve to. Uglavnom štene je kod mene sada 4 dana i hranim ga, spava isto na krevetu u mojoj kući, i pazim ga dobro, ali ne odgovara mi da ga zadržim, osim ako ne nađem nikoga tko bi ga uzeo, tada ću ga i dalje hraniti i maziti i davati mu smješta i sklonište, ali neću ga prisvojiti, ograda mu je uvijek otvorena. I zbog toga svega sam ja vrlo loša osoba prema mišljenju te grupe aktivista. Ne znam...volim popravljati se kada vidim da je nešto loše, pa bih volio da i ja vidim što je loše u ovome napisanome. Loše je jedino to što ovo sve uopće pišem, no eto, meni je to umjesto da vodim dnevnik, pa napišem negdje drugdje, da sredim misli. Nadam se da nisam prekršio pravila foruma.

Uvjerio sam se osobno. Zamolio sam jednu udrugu za mačića i doživio (srećom preko telefona) napad neke luđakinje. Jer sam reako da nema potrebe da bude kastriran, ja to i onako neću napravit. Kasnije sam i od drugih ljudi čuo za iskustva kakva si ti opisao.
Da, s guštom žderu one životinje koje provode život u patnji, za njih ne mogu napraviti ništa, ali zato prčkaju po jajima mačaka i pasa te napadaju ljude koji životinje poštuju kao bića, a ne vole ih samo kao igračke koje svojom ljubavlju hrane njihov ego. Da stvarno nekog vole ne bi bili tako agresivni.