"Jednom kada život gledate očima duše, vi sve i svakoga počinjete promatrati kao svoju braću i sestre. U vama se budi želja da oprostite svima s kojima ste bili u lošim odnosima, svima koji se još uvijek smatraju vašim neprijateljima, svima koji su vas na neki način povrijedili ili bili neiskreni prema vama. Jer, opraštajući, vi se odljepljujete od prošlosti, otpuštate ta negativna iskustva i oslobađate se negativnih emocija koje vas sputavaju da doživite iskustvo ljubavi u sadašnjem trenutku. Dok god se čvrsto držite osjećaja krivnje i povrijeđenosti i pothranjujete ih, uvijek ćete osjećati košmar u sebi koji će se neprestano povećavati i držati vas zarobljenima u svijesti ega. Jedini način da prihvatite sebe i da volite sebe u potpunosti je da oprostite svima onima koje držite odgovornima za vaš sadašnji osjećaj manje vrijednosti, nevoljenosti i duševne boli koje ste pretrpjeli. Promatrajući život očima duše, vi razumijete da je sve ono što su učinili bilo zato što su bili uplašeni, što nisu znali drugačije, jer ni njih nije očito imao tko poučiti, jer su se bojali, jer su bili uplašeni. Shvaćate da je na kraju krajeva bitna samo Ljubav i da su samosažaljevanje, tuga i krivnja proizvodi povrijeđenog ega, tog emocionalnog tijela boli koje ste stvarali cijeli život na temelju reaktivnosti i neznanja o vašoj istinskoj prirodi. Opraštajući, vi odlučujete biti u miru sa svima oko sebe. S obzirom da je sve višedimenzionalno, šaljući ljubav u svoju prošlost osobama koje su vas povrijedile, vi ju iscjeljujete, iscjeljujući na taj način i onaj dio vas koji se osjeća povrijeđenim, manje vrijednim i nevoljenim. Vi prihvaćate to maleno i uplašeno dijete u sebi i sve njegove boli utapate u moru bezuvjetne i sveprožimajuće ljubavi."
"Kao što to Gerald G.Jampolski u svojoj knjizi 'Ljubav umjesto straha – put do trajne sreće' odlično primjećuje: „Kad razmišljamo o tome kako nas je u prošlosti netko povrijedio, gradimo obranu da bismo se zaštitili od povreda u budućnosti. Tako strašna prošlost uzrokuje strašnu budućnost, a prošlost i budućnost postaju jedno. Ako osjećamo strah, ne možemo Voljeti. Ne možemo Voljeti ako osjećamo krivnju. Kad odbacimo strahom obojenu prošlost i svakome oprostimo, doživjet ćemo potpunu Ljubav i zajedništvo sa svima. Čini se da smatramo 'prirodnim' da iskustva iz prošlosti koristimo kao koordinate na temelju kojih prosuđujemo sadašnjost. Želimo li svog bračnog druga, svoga šefa ili suradnika vidjeti onakvima kakvi zaista jesu, moramo ih gledati sada, priznajući da njihova i naša vlastita prošlost za sadašnjost nemaju nikakvu vrijednost.
Dopustiti da svaka sekunda bude novo iskustvo rođenja, znači gledati na sadašnjost bez osude. Posljedica toga je da smo sebe i druge oslobodili svih pogrešaka prošlosti. To nam omogućava da slobodno dišemo i dijeleći to obostrano oslobođenje, doživimo čudo Ljubavi. To omogućava trenutak iscjeljenja u kojem je Ljubav uvijek prisutna, ovdje i sada. Naša želja da upravljamo sadašnjošću i predvidimo budućnost jest ono što nas veže za bolna i krivnjom obojena iskustva iz prošlosti. Krivnja i strah, saveznici koje je izmislio naš um, potiču nas da vjerujemo u tu neprekinutost vremena. Ako osjećamo da nas je u prošlosti netko odbacio, kritizirao ili je prema nama bio nepravedan, vidjet ćemo tu osobu kao nekoga tko nas napada. To povećava naš strah i mi pokušavamo protunapad. Napad uvijek izvire iz straha i krivnje. Nitko ne napada ako se ne osjeća ugroženim i ako ne vjeruje da napadom može pokazati vlastitu snagu na račun tuđe ranjivosti. Napad je, zapravo, obrana, pa zajedno sa svim obranama smišljenim da ne bismo postali svjesni krivnje i straha, u stvari ukazuje na problem. Većina nas čvrsto vjeruje da napadom zaista možemo dobiti nešto što želimo. Pritom kao da zaboravljamo da nam napad i obrana ne donose unutarnji mir. Da bismo umjesto konflikta doživjeli mir, moramo promijeniti svoj način gledanja. Umjesto da smatramo kako nas drugi napadaju, možemo na njih gledati kao na uplašene osobe. Uvijek izražavamo ili Ljubav ili strah. Strah je, u stvari, poziv u pomoć, pa stoga, molba za Ljubavlju. Odbaciti prošlost znači ne kriviti nikoga uključivši i same sebe. To znači odbacivanje pritužbi, prigovora, zle krvi i potpuno prihvaćanje svakoga bez iznimke. To znači spremnost da u drugima vidimo samo svjetlo svjetiljke, a ne njezino sjenilo. Strah i Ljubav, krivnja i Ljubav ne mogu koegzistirati. Samo onda ako u budućnosti oživljavam prošlost, rob sam vremena. Opraštanjem i odbacivanjem prošlosti, oslobađam se bolnog tereta koji sam donio u sadašnjost. Sad imam priliku zahtijevati slobodu u sadašnjosti koja neće biti iskrivljena prošlošću. Oprostiti ne znači zauzeti nadmoćan stav i podnositi ili tolerirati ponašanje koje nam se ne sviđa. Oprostiti znači ispraviti svoju pogrešnu percepciju da nas je druga osoba povrijedila. Nasuprot umu koji oprašta, um koji ne oprašta, zbrkan je i preplašen. Uvjeren je da pravilno tumači svoje percepcije drugih ljudi. Siguran je u opravdanost svoga gnjeva i u točnost svojih osuda. Um koji ne oprašta, kruto smatra da su prošlost i budućnost jednake i opire se promjeni. On ne želi da budućnost bude drukčija od prošlosti. Um koji ne oprašta, sebe smatra nevinim, a druge krivima. Uživa i cvate u sukobu i u tome da je on u pravu, a na unutarnji mir gleda kao na neprijatelja. Sve percipira kao međusobno odvojeno."
http://novavizija.blog.hr/srijeda, 10.11.2010.
Sadašnji Trenutak I Ljubav Umjesto Straha
Možda ovo pomogne.
Prijava
FAQ
Pretraživač
](./images/smilies/eusa_wall.gif "Brick wall")
