Danas me brije neka podmukla agresiva pa će i moj komentar biti vjerojatno u skladu s time.
Iz tvog posta čitam sljedeće: "Ja sam povrijeđen, htio bih oprostiti jer tako rade dobra/pozitivna/duhovna/itd. bića ali ne znam kako". Dakle, da želiš oprostiti tada bi i znao kako. Stoga zaključujem da u dubini samog sebe ne želiš oprostiti. A ako tako osjećaš tada OSJEĆAJ! Ovo je imperativ! Dopusti sebi sve osjećaje koji su proizašli iz situacije u kojoj se nalaziš. Svaka negativna emocija je baš kao prištić na koži, dok nije sazrio ne diraj ga, pusti da sazori i tada će proći sam bez posebne intervencije. Čini se da je kod tebe cijeli vulkan, a ne prištić.
U svakom slučaju, oprosta nema. Ne treba ga biti, jer tko si ti da ikome išta oprostiš? Okriviti i oprostiti možeš jedino sebi (ako imaš što). Osoba koja te povrijedila djelovala u skladu sa svojim osjećajima u datom trenutku. Tko od nas ima pravo osuditi ili kritizirati drugu osobu zato jer se osjećala tako i tako? Dakle, prihvati pravo te osobe na osjećaje, možda drugačije od onih koje si očekivao. Zato ne očekuj od drugih ništa. Drugi nisu naše privatno vlasništvo, imaju se pravo osjećati i ponašati kako žele. Ovo je svijet slobodne volje. Ljubav nije lanac, već zrelo povjerenje u drugo biće da će postupiti u skladu sa svojim osjećajima. I to je najviše što možemo dobiti.
Da bi prošao kroz proces emocionalnog sazrijevanja situacije u kojoj si se našao dopusti sebi ljutnju, bijes, razočaranje radi noža u leđa kojeg si dobio. Izdaja.
Ne kažem da trebaš raditi scene i slične situacije, nego jednostavno svom dubinom bića obuhvati te negativne emocije. Naime, one ti mogu poslužiti kao uzletna rampa za put prosvjetljenja. Na koji način? Kad u sebi ispucaš sve što osjećaš, upitaj se tko se u stvari najviše povrijedio, tvoja istinska duša ili ego? Duša se ne može povrijediti. Ona je zauvijek/vječno povezana s drugom osobom i razumije da su sve pogreške lekcije. Duša ne oprašta jer nema što, ona se veseli novim iskustvima. Preostaje još samo utvrditi tko u stvari pati. Tada kad to provariš stavi se u poziciju druge osobe koja te povrijedila, zašto je tako napravila, da li je vode programi, da li ego (opet programi), da li je pristala na neki kompromis radi tuđe dobrobiti, a tebe to vrijeđa? Ili te doista želi povrijediti, ili nešto slično. Upitaj se ako makneš ego kao glavnog junaka ove priče, što ti preostaje, tko je preostao? Upitaj se kako taj koji preostaje doživljava osobu koja te povrijedila. Ako stišaš ego dobit ćeš odgovore. Može ti se rasplamsati ogromna energija, ushit ili nešto drugo kad shvatiš poruku ove situacije. Jer to je lekcija koju si naručio da bi nešto iz toga naučio. Važno je povući se jedan korak unatrag, u svojstvo promatrača, a ne glavnog lika, a ego pošalji u pseću kućicu gdje i jest mjesto vjernom čuvaru. Stavi ga na lanac.
Ljudska vrsta ima emocije.One su naše najveće bogatstvo, zato nemoj ih prigušivati i glumiti dobricu, budi to što jesi u datom trenutku. Ako si ljut, ljut si. Ili razočaran ili što god već. Mislim da najveću štetu čovjek sebi radi ako glumi nešto što ne osjeća sada. Tako da savjeti o ljubavi i dobroti u teoriji možda negdje prolaze, ali u praksi... kažu kod nas: "Lako je tuđim k..... po drači mlatiti". Dopusti sebi da popizdiš, da se osjećaš kako god. (Nemoj lomit namještaj, nema koristi od toga.) Nema koristi ni od svađe. Ovaj emocionalni porod moraš riješiti samostalno. Kad presječeš pupčanu vrpcu, tada te ni ta ni druge osobe neće moći vući za nos niti manipulirati tobom.
Tako rasteš.