pod ovim ne smatram transendenciju u svakodnevnom životu tj životne katarze već baš trenutak smrti tijela.iskreno ,volim život sa svim njegovim filmovima ali me golica taj trenutak odlaska u neku drugu dimenziju i na neki način svjesno to čekam.Don Juan kaže da se smrt nalazi iza tvog lijevog ramena pa tako i ja svako tolko okrenem glavu na lijevo i kažem hello moja smrti,

Iskreno ne bojim se prirodne smrti već se bojim boli,odnosno nasilne smrti pune boli,ali opet to je sve subjektivno što sam rekao pošto ne postoji ni "život" ni "smrt".
Kako da se čovjek boji smrti kada nezna ni da živi.

Uostalom i pošetak života je jedna smrt. Ja se isto više bojim boli no smrti i to fizičke boli

Bojim se umiranja, a ne smrti.

Strah od smrti dolazi sa godinama.

Super si ovo rekao/la, sviđa mi se.

Bojim se bojanja

Za smrt imam dva gotovo suprotna gledišta, jedno materijalističko-skeptičko-'ko-zna' a drugo 'duhovno'-vjerničko.
Prvo bi išlo ovako: 'Pa nitko normalan se ne boji iči spavati po noći. A to je efektivno ista stvar kao i smrt - izgubiš svijest.'
Dakle besmisleno se bojati smrti.
Drugo je, ukratko, vjera u reinkarnaciju. Ne ona zapadnjačka iskrivljena 'there-is-hope-after-all' suviše ljudska reinkarnacija, dakako. Znači i po ovome se nema smisla bojati.

Aha da, tu je i onaj masonski o prihvačanju vlastite ništavnosti i smrtnosti, taj mi se isto sviđa...

Tak' nekak...

Tuđe se smrti ne bojim,a svoje se nijedne ne sjećam,pa ne znam
Voljela bih dočekati smrt onako kako pokušavam i živjeti,svjesno i u miru.

"Life is a great surprise.I do not see why death should not be an even greater one"

Ja kao u onom filmu Ingmara Bergmana, gde Maks fon Sidou kaze: "Ja se ne bojim, ali se moje telo boji".

sad se ne bojim, al da mi netko prisloni pištolj na glavu ne bi mi bilo svejedno.
misao o smrti me vodi do misli o prolaznosti i zatim do tuge

Zanimljiva riječ "prolaznost".
Kada smo u nelagodnoj situaciji, vapimo "joj kada će već proći", a kada nem je lijepo "joj da barem nikada ne prođe". Baš smo čudni mi ljudi, malo volimo prolaznost malo baš i ne. Uglavnom se bojimo prolaznosti, jer ne znamo što nas čeka - strah od znanja, nečeg novog.

to je zato jer težimo izbjeći bol i postići užitak. i tako se vrtimo u krug.
želja za užitkom nas dovodi do boli...
sve dok ne odbacimo i jedno i drugo.

Naravno. Život je jedna velika oscilacija između razdoblja patnje i užitka. No važno je razumjeti da je 'konstantni užitak' (tj. ovo što kažeš "joj da barem nikada ne prođe") čisti oksimoron, ili nešto slično (isto kao što je konstantna patnja, dakako). Konstantni užitak je drveno željezo. Jedino što je konstantno je promjena, dakle sama ta oscilacija, sinusoida...



Tko se boji prolaznosti uvjek je na gubitku. Heraklit je rekao da 'sve teče' to jest da je prolaznost jedina stalna stvar (zato su kasniji filozofi Heraklitovce pejorativno zvali 'oni koji vječno teku' ) Kako je to istina mislim da je svakom sasvim uočljivo, kad pogleda u povijest, čovjeka ('jedan čovjek ne ostaje istim više od 30minuta') i sve ostalo u svijetu.

Ima super primjer prolaznosti u jednoj slici; to je slika mog imenjaka Francisca Goye na kojoj je Chronos (vrijeme) nacrtan žderući svoju djecu. Inaće sâm Goya je živio u vrlo burnom razdoblju u povjesti; preporučam film o njemu 'Goya's Ghost'... Jako dobro pokazuje zeitgeist u kojem je živio i koji ga je naveo na promišljanja o prolaznosti.

Svi se boje smtri. Oni "obicni" se boje fizicke, a mi "neobicni" duhovne. Zato i tragamo za necim. Mislimo kako je dusa besmrtna, iako ni jedan dokaz za to nemamo. Prosvetlicemo se, pa nam dusa nece umreti.

Zaista se ne bojite duhovne smtri?

opiši mi duhovnu smrt...

Ja se bojim, cuj bojim... uzasavam se duhovne smrti.

Kada ostanes cista svest, STA se tada desava????

Kada bih znala pravi, istinski odgovor na to pitanje, bila bih potpuno pomirena sama sa sobom i univerzumom.

Neko moze reci, pa predoci sebi sve moguce ishode i pomiri se sa svakim od njih. Iskreno, to ne mogu da uradim. Nisam u stanju da se pomirim sa jednim od njih, a to je rasplinuce ciste svesnosti. Odlazak (ili povratak) u nistavilo.

I tada se postavlja pitanje vere, je l' te?

Da tada se postavljaju sva pitanja, kažu da ti cijeli život proleti ispred očiju u trenu.

Ma o kakvoj vi to duhovnoj smrti pričate???? Objasnite mi

Ne razmisljam o tome, ali sam izgubila drage ljude, meni bliske, i mnogo sam citala o tome.....
Hindusi vjeruju u reinkarnaciju, mnoge religije u drugi svijet...

Da li sve to bilo istina ili ne, ostaje jedan zanimljiv detalj koji me zbunjuje, a to onaj sto ni naucnici jos nisu mogli da objasne: zasto je covjek laksi za 21.gram onog trena kad umre? Tacno za 21.gram?

Smatra se da je to tezina duse....

poz zanima me odakle si čula da je tjelo čovjeka nakon smrti lakše za 21 gram. jako me zanima tema,a znam samo da je nikola tesla bio taj koji je došao do tih 21 gram, a ni za to nisam siguran.
ima li tko kakav izvor gdje mogu pročitati o fenomenu 21 gram hvala

Ne sjecam se gdje sam citala, ali to se zna, kao sto rekoh to je i naucnicima misterija. Pokusaj da guglas malo, mozda nadjes nesto o tome.