Heh, pa vidiš...
... recimo da sam ja neki slikar i naslikam 3-4 slike i tebi se one jako sviđaju. Ja ti ih poklonim i ti ih staviš u SVOJU kuću, urediš fino sobu, onako kako se tebi sviđa, sve prilagodiš tim slikama, ne stavljaš novi veliki LCD preko njih, da ih ne zakloni, obojiš zidove da bude sve u skladu, prava mala galerijica u kojoj ti, kao ukućan i vlasnik tog stana ( kuće ), uživaš i živiš po nekim svojim načelima, pogledima i slično.
E, fino. Sve je tako lijepo i krasno, ali ja se jednog dana PROMIJENIM i odlučim da sva djela koja sam naslikao - da ona "nisu baš" ono što sam ja SAD. I tako, vođen time - odem fino do TVOG stana i pozvonim i kažem: uzimam svoje slike natrag, ili, baci ih u smeće...
Naravno, ti se začuđena pitaš što mi je, jesam li normalan, pa uredila si SVOJ stan sa njima, baš ti fino tamo pašu...
A ja poludio, urlam i derem se... "Vrati mi moje slike - zapalit ću ih! One nisu više "ja", ne pašu mojim novim pogledima!" Ti mi kažeš da se smirim ili da se udaljim jer sam poludio, ali ja inzistiram na skidanju svojih slika iz TVOJEG stana ( kao i možda drugih ) i na silu upadam u TVOJ stan, skidam slike sa zidova, a tebi ostaju RUPE i sve ti se poremeti zbog mojih akcija "brisanja".
E pa mislim da bi me izbacila iz SVOG stana ( kuće ), zar ne?
( "Nije to isto" - ne pali, kao ni "Ne piše u pravilima kućnog savjeta" )
